Iskra Školski list OŠ Samobor 
Povezani članci
Kroz povijest kruh je smatran plodom zemlje i ljudskog rada kao i božanskim darom i upravo zbog toga, kruh nije samo hrana, nego omiljeni žrtveni prinos bogovima. Kruh je označavao bogatstvo obitelji i države.
Učenici, učitelji kao i svi ostali djelatnici obilježili su Dan zahvalnosti za plodove zemlje u srijedu 19. listopada kratim programom te blagoslovom samoborskog đakona i na kraju zajedničkim blagovanjem darova zemlje, ali i darova vrijednih ruku majka i baka koje su pripremile ukusne kiflice, pogače, pletenice i razne kolače.
Priredbu su otvorili članovi dramske skupine recitacijom pjesme našeg negdašnjeg profesora Jože Prudeusa O kruhu je riječ.
Učenici izbornog predmeta islamskog vjeronauka koji uče suru El-Fatiha na arapskome jeziku izrekli su molitvu zahvale Bogu na blagodatima.
Rasplesane „Iskrice“ uz „Žutu pjesmu“ te zbor četvrtaša i njihova „Pjesma o kruhu“ označili su kraj priredbe što je potaknulo učenike da u dobrome raspoloženju podijele zajednički obrok.
Da se lijepi običaji ne zaborave, i ove se godine pobrinula voditeljica KUD-a prof. Nataša Komočar.
Digitalni album: https://online.fliphtml5.com/rifub/orqd/
O KRUHU JE RIJEČ
Kad dirnem: kruh,
pomislim prvo na zemlju,
široku, duboku, uzorno uzoranu.
Zatim slutim grubo izbrazdane dlanove ratara
u čijim se znojnim šakama zrno sa zrnom sljubljuje
znajući da će svako od njih
u drugoj brazdi nestati, umrijeti, vjerujući
da će se nakon smrti
ponovno jednom sastati
u nekom bijelom mlinu.
Za kruh koji tako jednostavno
svakoga dana dodirujem,
toliko toga treba
s neba,
iz zemlje
i od čovjeka.
Da bismo kruha imali,
potrebna je kratka jesenja šetnja
sunca nad usnulim oranicama,
potrebna su maglovita jutra
i kiše obilne koje potope
davne staze među poljima.
I zime ciče dio su priče
o kruhovima što rastu
u njedrima smrznute zemlje
pod toplom bundom snijega.
Da bismo kruha imali,
snjegovi moraju okopnuti,
sunce ojačati,
vode se povući
da bi iz srca bivšega zrna
zeleno proklijalo.
Pa rast.
Pa rast.
Do gležnja,
ispod koljena,
preko koljena do pasa.
Stabljika.
Na vrhu klas.
Stabljika do stabljike.
I svaka s krunom klasa na vrhu.
Žitno zeleno more
urešeno crvenim makovima.
Kad kažem kruh
toliko toga treba izreći
između sjetve i žetve.
Izreći hvalu rataru,
sijaču,
koscu,
mlinaru,
pekaru.
I ptici
koja nije pozobala
zrnje u brazdama.
Kruh je veliko dijeljenje:
Od jednog zrna
stotine zrna u klasu.
Od tisuću tisuća,
između žrnjeva,
milijuni bijelih čestica
bijeloga, sipkoga, brašna.
Čudi li ikog što Hrvati brašno
još nazivlju muka?
Dodirujem kruh
ćuteći sve ovo rečeno
od zrna u crnoj brazdi
do kriške u košarici na stolu.
Kruh naš jučerašnji.
Kruh naš današnji.
Kruh crni, bijeli, polubijeli,
okrugli, niski, visoki, pereci,
slanci, žemlje, pšenični,
kukuruzni, zobeni, raženi,
toliko željen,
i sanjan
tako poželjan,
tražen.
Kruh miomirisan
izjutra namiriši najslađim mirisom
gradske ulice,
a tek sjetan,
divan miris kruha
iz bakine ili mamine pećnice…
Kruh je blagoslov stola.
Najslađe su kriške koje s nekim dijelimo,
najveći mu je blagoslov kada ga srcem
dajemo onima koji ga samo sanjaju.
Molimo za kruh svagdašnji,
da bismo ga imali koliko trebamo,
a dijeleći s onima koji ga nemaju,
da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju.
Kruh je uistinu dobar.
Pa budimo i mi
dobri kao kruh
sa svima oko sebe.
Joža Prudeus
